Cetvrtak je 29. maj i vrelo popodne. 20 godina prije sve ovo bi mi ludacki odgovaralo i radovao bi se na trenutke vishe... I niceg novog. Svadje svadje svadje. I tako dalje ko shto Edo veli u pjesmi. Izgleda da su svi ovi predjeli predodredjeni da stalno stradaju. Da nema mira i da se vazda rushi kako bi se ponovo gradilo, zajedno. Huja, takozvana, bez koje te i ne smatraju zivim stvorom. Ludara jedna. Ludara stara. Ma, jednostavno prekinuti sve i ostaviti neka trune meni iza ledja. Nama iza ledja.
Opet sam u nekom stanju cekanja koje ni sam neznam opisati a da se ne zaglavim u stare teme, a uistinu cekam hiljade stvari, vijesti, deshavanja, ponajvishe kontakata. Razumijem cekanje, rekoh prije, ali mi trenutno ne pashe, cini me usporenim pa cak i ovisnim od cekanih deshavanja. Ne volim ovo ma koliko mi potrebno sve to bilo shto stoji "iza" svega cekanja. No, videcemo, mozda se i nasmijem na posletku.
Grad u kojem sam rastao vishe to nije. Promijenilo se sve shto se da promijeniti pa i korenito drushtvo je promijenjeno tako da se ne umijem dalje uklapati niti zelim, te kao takav ocito ostajem po strani svih deshavanja i planiranja. E to mi prija :)
S druge strane, ono shto te moze vishe zanimati je moje unutarnje bilo. Ovih mjeseci to je opsta konfuzija i konstantno diranje hladnog kao smrti i pokusaj preskakanja ivice koja tamo vodi. Ah ne! Ne pokusaj da se ivica preskoci vech samo proba da li se to moze i kao da to moze liciti na vjezbu suicida? Ne, to svakako nije. Odmah zaboravi. To nisam Ja. Trazim, rekoh, dugo vech linkove medju spoznajama koje imam te linkove ka stvarima i prostorima koje ne poznam i nagadjajuci i dodavajuci sve svoje unutrashnje gradim varijante moguceg i isto razgradjujem. Obradujem se pa potom ostanem u nemiru, u tugama raznim, dubokim, ponekad bezrazlozznim. Ili imaju razlog tuge moje a ja isti nisam u stanju vidjeti. Videcemo.
