(odlomak)
Nedavno sam odhodao korak po korak, starim tijesnim ulicama do prijatelja. Iznemoglog, iznurenog od bolesti i teskog stanja u kojem se nalazi.
Pokucah na vrata a ona se odmakose pod mojim prstima do pola. Nazvah ga po imenu i uto samo pola glave i ruke izvirise kroz druga vrata isaretom mi pokazujuci da udjem. Odlozih cipele i memljivim hodnikom iz tri koraka stadoh na prag polu zatamnjene sobe. Nista ne rekoh. Sedoh na minder do prozora naspram kreveta gde bese lezao pokriven cebetom. Sutasmo. Skoro pola sata. Ja nemadoh reci da pitam za sve ono sto ocima gledah a ni on jer je sjajno razumeo moja precutana pitanja. Ustadoh da malo odskrinem stari kanat prozora da mu vazduh promijenim. Odgegah se gledajuci ga do kuhinje da mu pristavim caj a odmah skontah da mu je struja iskljucena ko zna od kad. U injat svemu, izmedju prstiju udrobih listove caja, stavih u veliku dzezvu i odoh napolje da skuham to lijeka na vatri. Stari sporet u avliji ne bi bio kadar ni to prokuhati te zalozih vatru. Malu. Ali vatru. Stavih djugum medju zar i vratih se unutra. U hodniku vidjeh slusalicu spustenu pored telefona. Smijase se kroz krhanje i kasalj ali se smijase. U injat.
Caj ispijasmo iz nekih limenih casa, ovecih, bez secera. Bese se sam podbocio i vidoh njegovog meraka u svemu tome. Onda zausti:
"Stari je babo vazda govorio da jedan kijamet nikad ne dodje sam bezbeli a da drugog za uckur ne dofuri... Ono, kad ljetos sjedesmo tu u avliju, ona dan kad si crno cehre nosio, e, noc prije toga nikako ne trenuh, nidje sna. Ti mi prica a ja te slusa, no sve sto si reko vec sam po glavi preturo ko bika ono kad je vunicu vaktilje motala sto je od dzempera pretekla, a krivo joj, neostade ni za sal ni za traku kakvu... E rekoh ti i tad i sad ti velim, gajret! Allah te je za neki vazan poso sacuvo, bolest pobriso i eto smijes se, osmjeh vratio. I tad si bio drugaciji od ljudi. Namazu se vrati, zikri kolko usta mogu i jos vise od tog dvaput.. i cekaj, oci otvori, obejanice se samo volja Njegova."
Zakaslja se i odlozi casu na drveni patos pod krevet. Presamiti ruke. Uzdahnu kao da mi preskace nesto reci. Pogleda me pa kad vide da ga gledam u oci a on pogled upravi ka prozorima. Zatvorih prozor.
"Nemam ti jos puno dana da gledam sunce kako izlazi i da s munara jaciju cujem. Pod mjesec procitam koji redak, izucim i umor me ophrva i prije no kuljuvalahu izucim. Prije sabaha ustanem, avlijom noge ove rastegnem a najvisi mi merak vala bos po basci da hodam!"
E smijase se tad ko dijete kad kakav zijan ucini. Obrisa suze od smijeha, ili nisu od smijeha. Zasuta. E takvog ga nisam zapamtio. Rece da ako i dalje duhanim zapalim i da mu ne smeta. Zapalih.
"Ene onamo citabi dje su u ta ormar tu, ha, tu tu. E, tu crvenu knjigu da uzmes. Halalosum. Da je prebistes od korice do korice i sve da znas. I imas. U pamet."
Uzeh knjigu. Bez naslova. Crvena. Stara a ko neotvorena. Sutah u znak zahvalnosti. Tako je on volio. Vazda je mrzio da se ljudi jedni drugima zahvaljuju. Govorio je da je samo Allahu Hvala. Spopa me neki nemir a on mi se nasmija. Glavom odmahnu da izadjem na vazduh.
Tu na kraju male basce klupa bese postavljena izmedju drveca okrenuta ka malom potoku. Kaze da je tu volio da provodi sate u zikru i dovama. Vidim sad i sam zasto. Misli se pogubise i nasta mir koji nisam poznavao.
"Junace! Deder dodji ovamo." Krenuh ka trosnoj kuci a aksam zauci.
Sedeo je na ivici kauca s tespihom u rukama. Ucini mi se da hiljadama puta uci Subhanallah. I jeste a meni to prodje kao tren kroz glavu gledajuci ga. Kad je zavrsio spusti tespih u dzep od kosulje, uze parce papira i ispisa arapskim do pola, pruzi mi papir i nastavi:
"Nauci ovo. Uci. Kad god mogadnes, a ti to izuci. Dosta uci. Stavi to u knjigu sad. Ja idem. Da te dragi Allah cuva i put svuda ispravan osvijetli. Nikad nicemu ne brini, Allah brine, za sve nas. Dobar si insan."
I jos ne izustih da ga pitam gde ide a soba se napuni svjetlom tako da sam rukama pokrio oci. Tren potom u sobi sam bio sam...
Ostadoh cuteci i pogledom prvi put imadoh slobode da zagledam po sobi. Ustadoh i izadjoh napolje. Sta da mislim sta da cinim. Zamandalih nekako vrata i ponijeh kljuc. Znam da je bio sam na ovom svijetu…
Uto osjetih da me neko trese po ramenu. Probudih se. Majka me budila za sabah. Sanjao sam. Opet! Ovaj put na stocicu pored kreveta bila je crvena knjiga i dva papira koja vire iz nje, dova koju je ispisao i tapija njegove kuce a preko knjige stari kljuc i tespih!
"Subhanallah!" mi sa usana... Ustadoh, uzeh abdest, sidjoh niz stepenice, poljubih majku i odoh ka dzamiji...
_insert%5B3%5D.jpg "08042009(007_2)_insert")
